NISMO DOVOLJNO LJUTI, I TO JE PROBLEM!

Kako je moguće da smo već skoro nastavili dalje? Kako je moguće da je Hrvatska opet odradila svoj ritual, šok, svijeće, nekoliko statusa, malo bijesa, pokoju televizijsku raspravu i onda kolektivni zaborav?

Luka Milovac imao je 19 godina. Trebao je ići na maturalnu, planirati ljeto, živjeti život koji tek počinje. Umjesto toga, pokopan je. I sad se svi ponašamo kao da je to još jedna tragedija koju ćemo oplakati par dana pa "spremiti u ladicu".

Ali pitanje nije samo tko je povukao okidač. Pitanje je koliko puta sustav mora zakazati? Koliko puta ćemo gledati isti obrazac? Nakon svakog nasilja, svakog slučaja gdje se poslije ispostavi da je “bilo prijava”, da su ljudi “znali kakav je”, da su postojali znakovi upozorenja, svi peru ruke, svi su iznenađeni, svi obećavaju istrage i “izvlačenje pouka”.

Sjetite se samo svih slučajeva koji su punili naslovnice - od obiteljskog nasilja koje je ignorirano dok nije završilo smrću, do tragedija nakon kojih svi govore isto: “nitko nije mogao predvidjeti”. Stvarno? Ili jednostavno godinama toleriramo sustav koji reagira tek kad netko izgubi život?

I zato nismo dovoljno ljuti. Jer da jesmo, ne bismo dopustili da Luka postane još jedno ime koje će nestati iz medija za dva tjedna. Da jesmo, tražili bismo odgovornost, konkretne promjene i odgovor na pitanje zašto se prečesto čini da institucije kaskaju za nasiljem umjesto da ga spriječe. Da jesmo, odbili bismo prihvatiti da je normalno živjeti u zemlji gdje se tragedije događaju, a sustav svaki put obeća da će “naučiti lekciju”.

Koliko još mladih života mora stati da bi netko konačno priznao da nešto ozbiljno ne funkcionira? Luka ne smije postati uspomena, a najmanje od svega smije postati zaborav.